Ne volim da ogovaram. Nikada nisam ni volila. Nikada nisam ni htjela. Jednostavno me posle grize savjest i loše se osjećam u blizini te osobe. Ipak to radim, jer… da ne radim, ne bih imala s kim da se družim.

Evo baš trenutno mi smetaju žene sa kojima se družim, jer u svakoj drugoj ženi i njenom komentaru oni vide nešto loše. Ali nekako prećutim.

Baš danas jedna žena kaže drugoj glasno, kako joj je lijepa nova frizura. Kasnije slijedi komentar „Privlači pažnju, jer je obukla haljinu za plažu na posao, pa kao mene komentariše da bi svi u nju gledali.“ OMG. Pri tome ta haljina nije za plažu. Pristojna dužina, dugi rukav, ali mornarski dezen.

Smeta mi i što „moje žene“ htjetuju jednu osobu koja kao drug nije loša. Ima diskutabilan moral i grandovski se oblači i jako šminka, ali je uvijek tu za osobe koje su joj bliske. Pa po čemu onda vrednujemo osobe, po njihovom fizičkom izgledu, ili po njihovim dobrim osobinama?

Kada znam kakav „moje žene“ imaju stav o pojednicima, nekako se osjećam loše kada ih sretnem. Teško mi je i da pričam sa tim osobama, jer se pitam da li ću pričajući sa njima povrijediti „žene“. Sa druge strane teško mi je, jer i ja ponekad moram nešto da kažem, a onda ne mogu te osobe da pogledam u oči, jer znam da nisu ništa pogrešno uradili. Bar ne meni.

Onaj ko kaže da ogovaranje zbližava, kada sam ja u pitanju nema pravo. Mene udaljava. Udaljava me i od ljudi sa kojima se družim, jer ih gledam kao osobe koje sve gledaju negativno, a i od osoba koje ogovaram, jer imam savjest i uvijek imam pitanje „A šta da to neko meni radi?“.

Advertisements