Sve se vraća, sve se plaća

U posljednje vrijeme onu narodnu poslovicu “Sve sve vraća, sve sa plaća“ počinjem da doživljavam bukvalno.

Kako već uveliko traje sezona udadbi, da se svi udaju i požene prije posta, tako ja shvatam koliko smo ja i muž srećni jer smo se odlučili da ne pravimo svadbu. Niko nas ne zove, jer kako bi naš narod rekao nemamo šta da vratimo. Sa druge strane, gledam brata koji se polomi cijelo ljeto hodajući po svadbama. Ako negdje ne stigne ili ne može finansijski da stigne, ode kući kroz par mjeseci, jer je zadužen. I eto baš nedavno za jednu svadbu kaže njemu ujak „Vi morate da idete, vi ste zaduženi“. Pa pred svaku svadbu krene računanje koliko je taj neko tebi dao, da slučajno ne daš manje, ako daš više nije bitno, ali bitno je da vratiš ono što si dobio. Sve se vraća, i dolazak i poklon i novac. Iako to nigdje ne piše, kažu takav je red i običaj. Kako je krenulo, uskoro će se potpisivati i ugovori o dolasku, da slučajno ja tebi ne dođem, a ti si meni došao. I tako narednih deset generacija, gdje ona deseta ne zna ni 20 ljudi na svadbi, ali ostali moraju da dođu, jer su dalja rodbina ili ste im ostali dužni poziv.

Za istu tu svadbu kaže meni rođak da je morao da ide iako je imao puno posla, jer ipak se besplatno jede i pije. Pa da skinemo veo sa ove neistine, sve se to plaća. Jesi li darivao mladence, po običaju? Naravno da jesi. Da nisi došao na svadbu, mogao si otići u restoran i jesti? Naravno i još bi ti ostalo novca i jeo bi hranu po svom izboru. Ali trebalo bi da si tu jer su ti mladenci dragi i želiš da sa njima proslaviš ovaj dan, a ne da jer imaš „plaćenu“ hranu i piće.

Pa zar nije bolje napraviti svadbu za mali broj ljudi, 20, 50, onih koji su ti dragi i koji će se iskreno sa tobom radovati, nego onu od 200-500 ljudi gdje je jedna polovina došla da vrati, a druga polovina da hranu i piće plati?