Ne volim da ogovaram. Nikada nisam ni volila. Nikada nisam ni htjela. Jednostavno me posle grize savjest i loše se osjećam u blizini te osobe. Ipak to radim, jer… da ne radim, ne bih imala s kim da se družim.

Evo baš trenutno mi smetaju žene sa kojima se družim, jer u svakoj drugoj ženi i njenom komentaru oni vide nešto loše. Ali nekako prećutim.

Baš danas jedna žena kaže drugoj glasno, kako joj je lijepa nova frizura. Kasnije slijedi komentar „Privlači pažnju, jer je obukla haljinu za plažu na posao, pa kao mene komentariše da bi svi u nju gledali.“ OMG. Pri tome ta haljina nije za plažu. Pristojna dužina, dugi rukav, ali mornarski dezen.

Smeta mi i što „moje žene“ htjetuju jednu osobu koja kao drug nije loša. Ima diskutabilan moral i grandovski se oblači i jako šminka, ali je uvijek tu za osobe koje su joj bliske. Pa po čemu onda vrednujemo osobe, po njihovom fizičkom izgledu, ili po njihovim dobrim osobinama?

Kada znam kakav „moje žene“ imaju stav o pojednicima, nekako se osjećam loše kada ih sretnem. Teško mi je i da pričam sa tim osobama, jer se pitam da li ću pričajući sa njima povrijediti „žene“. Sa druge strane teško mi je, jer i ja ponekad moram nešto da kažem, a onda ne mogu te osobe da pogledam u oči, jer znam da nisu ništa pogrešno uradili. Bar ne meni.

Onaj ko kaže da ogovaranje zbližava, kada sam ja u pitanju nema pravo. Mene udaljava. Udaljava me i od ljudi sa kojima se družim, jer ih gledam kao osobe koje sve gledaju negativno, a i od osoba koje ogovaram, jer imam savjest i uvijek imam pitanje „A šta da to neko meni radi?“.

Ja frizerka

Kao mala voljela sam da provodim vrijeme u vrtiću. Moj vrtić je bio na spratu, u prizemlju su bili neki lokali. Ulaz je bio prizemni i tu se nalazio hol, gdje nas je dočekivala jedna teta, a zatim stepenice L oblika koje su vodile do sprata i prostorija za boravak. Sve prostorije su vodile na ogromnu terasu (koja možda nije toliko ogromna, koliko smo mi bili maleni), gdje su nas tete puštale da se igramo u toplim danima. Svi smo imali svoje ormariće. Kreveti su se izvlačili iz nekih ormara (bili su na rasklapanje debljine oko 5,6 cm). Kući sam htjela da idem samo kada tata dođe po mene. Prozivali su nas na razglas kada roditelj dođe. Svaki put kada bih sa vrha stepenica vidjela svoju majku kako stoji, vratila bih se unutra u rekla vaspitačici da su pogrešno prozvali. Stvar je bila samo u barbi sličicama i životinjskom carstvu, mama ih nije kupovala, a tata jeste.

Moj brat je takođe išao u vrtić, kao i moja rodica. Brat je bio stariji tri godine, a ona mlađa dvije godine. Tako je moj brat sa sedam godina krenuo u školu. I sve je bilo dobro do ljetnjeg raspusta. On u školu, nas dvije u vrtić. Onda je nastao problem nazvan „A šta da on radi sam u kući tri mjeseca?“, da nikome nije palo na pamet da ga pošalje na selo kod babe i dede. Tako sam ja privremeno ispisana iz vrtića, a i moja rodica. I svi zajedno smo ostajali kod kuće. Pravila su glasila: zamračite sve i upalite svijetlo da neko ne skuži da ste sami u kući, nikome ne otvarajte vrata, nemojte biti glasni i nemojte se tući.

Čitam ja ovih dana knjigu o bebama, učenju i inteligenciji, gdje tvrde da bebe i mala djeca ne žele da se igraju, nego da uče. Da djeca žele da postanu vi (odrasla osoba). To me vrati malo u prošlost i na ova događanja, i shvatim da tu ima istine. Naša ostajanja su se svodila na to da ja želim da serviram jelo, operem suđe, obrišem prašinu. Često sam govorila, ajde da se igramo tate i mame, a djete je moja rodica. Igračke me nisu posebno zanimale, a ni tv (he is the one se emitovao uveče). Međutim, jednog dana sam poželila da ne budem tata i mama, nego da imam pravi posao, pa sam pogledala rodicu i rekla joj „Šiške ti idu malo u oči. Hajde da se igramo frizera.“. Ona koja je imala samo tri godine je rekla „Hajde, a kako?“, „Fino. Prvo ću ja tebe šišati, pa ti mene.“. Uzela sam makaze, a kako je već bila ošišana na „mušku“, mogla sam samo šiške da joj sredim tj. to što joj ide u oči. Ne mogu da opišem jasno da li su više ličile na obrnuti trougao ili je praznio dio ličio na oblik srca, uglavno dio oko očiju sam joj dobro usjekla, da joj ne preraste brzo, a dio između obrva nikako. Imala je frizuru današnjeg vremena u 90tim. Kada je stala na ogledalo počela je da plače ili bolje rečeno da vrišti. Svjesna problema koji sam napravila rekla sam joj da smo završili sa igrom, tako da sam ja izbjegla šišanje. Ne sjećam se gdje je bio moj brat i zašto nas kao stariji i odgovorniji nije pazio, ali se sjećam da rodica više nije ostajala sa nama.

Taj događaj mi ostao urezan u sjećanje, iako sam imala samo pet godina. Kada se god sjetim toga, baš se nasmijem. Ipak, danas me zaprepasti činjenica da su nas ostavljali same u kući, pored svih aparata na struju, pored činjenice da nismo imali telefon, pored svih predmeta koji nisu za igru (npr. te makaze). Hvala na povjerenju, ali niste trebali. Ima tu istine da želimo da učimo i budemo odrasli, ali to ne znači da smo odrasli, nego da trebalo odraslu osobu da nam pomogne da to postignemo.

Biti mama

21:30 Upravo sam završila svoju večeru, iako „ne jedem posle 19h i želim da smršam“, ali kako reći ne prvom normalnom obroku u toku dana. Prvom obroku koji mi beba neće ometati, i još je u tri slijeda (supa, glavno jelo, salata, desert).

Inače pokušavam da smanjim unos ugljenih hidrata, i za sada mi ne ide baš najbolje, jer kada god hranim moju bebicu kiflom ili smokijem, ona to potpuno obzirno ispljune u ruku i pruži ka mojim ustima, čisto da mama ne ostane gladna. Zar imam izbora nego da pojedem? Pa zar postoji išta slađe i ukusnuje od pljuvačkom natopljenog hljeba, a i pomučila se da sa svojih 12 zubića to sažvaće za mene, da se ja ne mučim. Ako se slučajno i desi da odolim, to završi na tepihu, pa posle nastane trka, ko će prije, beba pojesti to sa poda, ili mama pokupiti.

Mislim, ta hrana na podu uopšte nije tako strašna, pored drugih stvari koje se u zadnje vrijeme nalaze na njemu. Nekako se svaki predmet u kući pretvorio u igračku, a igračkama je mjesto na podu, jer moraju da se igraju, a to ne mogu ako su složene. Tako na primjer u zadnje vrijeme pored pravih igrački i silne bebi kozmetike (pakovanja su jako zanimljiva), na tepihu imamo sve više smeća, jer ništa nije zanimljivo kao prazna kutija ili flaša, a tek maramice ili neki tanji papir koji se lako cjepka na sitne komadiće. Ipak, najgore je kada na podu završi čist tek složen veš. Beba vjerovanto razmišlja ovako „Ovaj veš je sigurno ovdje da bih se ja sa njih igrala, inače bi ga mama stavila u ormar.“, a mama razmišlja ovako „Ostaviću ovo na sekundu na krevetu, samo da odem do wc.“. Od svega najviše joj se sviđa donji veš. Baš nedavno je naučim da slaže stvari u korpicu ili „Igru slaganja“ i tako je snimim i sva ponosna pošaljem familiji i prijateljima snimak, a kasnije uočim da su tik uz bebu stajale bokserice i grudnjak. Ok, praviću se luda.

A gaće, od kako sam se vratila na posao gaće nam se stalno provlače kroz život i to kao smetnja. Kako u veći slučajeva nemam vremena da se u postpunosti raspremim i pospremim kada dođem kuću, uglavnom umjesto u trenerci završim u donjem vešu. Kao što već pomenuh omiljeni bebin veš, pa ako je slučajno u nekoj visini da mi može dohvatiti struk, grabi rukama da ih svuče, jer ona je vesela kada je gola, pa misli da će to i meni donjeti radost i sreću. Ali najveći problem nastaje što svaki snimak bebe koji pravi moj muž završi riječima „Opet ne možemo babi poslati snimak, jer se vidi mama u gaćama.“.

Možda nekome čudno zvuči da majka hoda pred bebom u gaćama, ali vjerujte mi, nema tu ništa čudno. Čim je propuzala naviknula sam na to da nemam intimu, jer čim sjednem na wc šolju ona gura vrata, a ako ih zatvorim vrišti ispred. I tako, sjedne ispred vrata ili uđe unutra i gleda me, dok ne završim. Daje moralnu podršku. A čim je počela da hoda uz namještaj, navikla sam se da nemam urednu kuću, jer je bitnije paziti šta će u usta staviti i gdje će se zavući, ipak treba sto puta reći „Ne to“.

Upravo ovako izgleda jedan običan dan, obične zaposlene mame, kojoj ne pomažu bebe i dede.

 

Sve se vraća, sve se plaća

U posljednje vrijeme onu narodnu poslovicu “Sve sve vraća, sve sa plaća“ počinjem da doživljavam bukvalno.

Kako već uveliko traje sezona udadbi, da se svi udaju i požene prije posta, tako ja shvatam koliko smo ja i muž srećni jer smo se odlučili da ne pravimo svadbu. Niko nas ne zove, jer kako bi naš narod rekao nemamo šta da vratimo. Sa druge strane, gledam brata koji se polomi cijelo ljeto hodajući po svadbama. Ako negdje ne stigne ili ne može finansijski da stigne, ode kući kroz par mjeseci, jer je zadužen. I eto baš nedavno za jednu svadbu kaže njemu ujak „Vi morate da idete, vi ste zaduženi“. Pa pred svaku svadbu krene računanje koliko je taj neko tebi dao, da slučajno ne daš manje, ako daš više nije bitno, ali bitno je da vratiš ono što si dobio. Sve se vraća, i dolazak i poklon i novac. Iako to nigdje ne piše, kažu takav je red i običaj. Kako je krenulo, uskoro će se potpisivati i ugovori o dolasku, da slučajno ja tebi ne dođem, a ti si meni došao. I tako narednih deset generacija, gdje ona deseta ne zna ni 20 ljudi na svadbi, ali ostali moraju da dođu, jer su dalja rodbina ili ste im ostali dužni poziv.

Za istu tu svadbu kaže meni rođak da je morao da ide iako je imao puno posla, jer ipak se besplatno jede i pije. Pa da skinemo veo sa ove neistine, sve se to plaća. Jesi li darivao mladence, po običaju? Naravno da jesi. Da nisi došao na svadbu, mogao si otići u restoran i jesti? Naravno i još bi ti ostalo novca i jeo bi hranu po svom izboru. Ali trebalo bi da si tu jer su ti mladenci dragi i želiš da sa njima proslaviš ovaj dan, a ne da jer imaš „plaćenu“ hranu i piće.

Pa zar nije bolje napraviti svadbu za mali broj ljudi, 20, 50, onih koji su ti dragi i koji će se iskreno sa tobom radovati, nego onu od 200-500 ljudi gdje je jedna polovina došla da vrati, a druga polovina da hranu i piće plati?

Spužvica

IMG_20160924_134607.jpg

Pročitala sam nedavno na bebinoj odjeći „KEEP AWAY FROM FIRE“ i pomislila „Zar treba naglašavati očigledno“, ali izgleda da treba.

Baš jutros naiđem na viralni članak o djevojci koja je prerezala svoju spužvicu za lice i osjetila gađenje. Čitam i ne vjerujem svojim očima. Ne zbog slika spužvice, nego zbog činjenice iz teksta, da dvije godine koristi istu spužvicu za puder. Dvije godine. Pri tome naglašava da se svakodnevno šminka, što znači i svakodnevu upotrebu spužvice.

Continue reading Spužvica

Kako sam se oslobodila ljubomore

„Onaj ko je ljubomoran ne može da voli.“ Augustin

Iako većina nas misli da ljubomora posledica ljubavi, ona to nije. Naprotiv, ljubomora je ono što sprečava ljubav. Dok sam bila ljubomorna i na prijatelje i na momka, mislila sam da ih volim, tek nakon mnogo godina shvatila sam da nisam bila sposobna da ih volim. Voljela sam ih dok je bilo loše, a kada im je bilo dobro i kada su imali nešto što ja nemam preplavila bi me neka loša osjećanja, jer sam htjela da su nesrećni bez mene. Što se tiče prijatelja, često sam u glavi zamišljala kako mogu da im naudim, da ne budu više tako srećni. A što se tiče momka, trudila sam se da mu pokvarim dan, kao da ga ubijeđujem da sav uspijeh koji nema veze sa mnom, nije pravi.

Continue reading Kako sam se oslobodila ljubomore

Sunčana jutra

Još prije osam godina sam shvatila da volim jutro. Tada smo muž i ja nismo živjeli sami, nego u zajednici sa njegovim ocem, pa je bilo 100 problema. Bez obzira na to što sam radila cijele sedmice i ustajala u 6 sati, bilo je neke čari ustati vikendom prije 8, pokupiti knjigu i otići u obližnji kafić na obali rijeke. Opušteni, još sanjivi, pijemo prvu jutarnju kafu i čitamo knjigu, dok se sunce budi zajedno sa nama i tek pomalo grije. Još je rano da počne da nas peče. Oko nas praktično da nema ljudi.

Continue reading Sunčana jutra