Pozitivne laži

“Ne moraš sve da joj govoriš. Možeš da prećutiš. A možeš i da slažeš, ako će to na kraju biti za dobro. Gledaj na to kao na pozitivne laži.“ govorio mi je otac za vrijeme mog studiranja aludirajući na nerazumno ponašanje moje majke.

Prije toga nisam lagala, ne majku, nego bilo koga. Ako me neko pita „Kako si?“, moj odgovor nije bio „Dobro sam, a ti?“, nego ispračam sve što mi je na duši. Na početku je to bilo prećutkivanje, jednostavno ne kažem da učim, ni šta učim, ni kada imam ispit, a ni da li sam kod drugarice i sl. Kasnije se pretvorilo u laži npr. Gdje si? – U domu. – Zvala sam na fiksi. – U čitaonici sam. Ili Kada imaš ispit? – Nemam ove sedmice, reći ću ti kada bude. i sl. Sve su to bile sitne laži, da se izbjegne zivkanje na svakih 15 minuta i vršenje pritiska koji nigdje ne vodi, i  unosi loše raspoloženje i lošu energiju.

Čitajući sve ovo gore, očigledno je da tu nema nikakvih problema i da to nisu laži koje mogu nauditi bilo kome. Problem je što kada slažete malo, sledeći put slažete više, pa onda nekada i malo više i onda dođete u situaciju da osjećate nelagodu i grižu savjesti. Ali kako znati gdje je granica između pozitivnih malih laži i laži koje mogu povrijediti nečija osjećanja?

Granicu šta treba prećutati je lako postaviti (osim ako ste u PMS, tada vam hormi govore da prećutite ništa). Sigurno je da nikada nećemo nadređenoj osobi  da je glupo razmišlja, čak i kada je to očigledno, prećutaćemo. Sigurno je da nikada bliskoj osobi nećemo naglasiti da je debela, ružna ili izborana, jer brinemo o njenim osjećanjima. Sa druge strane nekom sagovorniku ćemo reći da glupo razmišlja u toku neke rasprave, ako nam se mišljenja ne poklapaju. Isto tako ćemo bliskoj osobi reći da joj nešto ružno stoji, jer ne želimo da ružno izgleda pred drugim ljudima. Granice su veoma jasne.

Ali kako da napravimo granicu kada treba da slažemo. Uzmimo za primjer brak. Ljudi u braku prolaze razne faze, neke su dobre, neke su zle, ali izabrali su se u dobru i u zlu. U zlim fazama se počnu bavaiti problemima, pa se tako zabave brigama i zaborave da se zabave jedno drugim. Tu na scenu stupa „hlađenje“. U većini slučajeva, hlađenje je privremeno, dok se opet ne posvete jedno drugom i ne zaljube ponovo. Da li ti supružnici treba da kažu jedno drugom da su se ohladili i raziđu se ili da prećute i sačekaju dobre trenutke? Nemoguće je jednoglasno odgovoriti na ovo, ali ipak većina bi se složila sa ovim drugim. Tu bi se u međuvremenu javljale pozitivne laži kao „Ljubim te, volim te i brinem za tebe.“.

Problem nastaje što se u zadnje vrijeme dosta ljudi izgubi u tome, posebno muškarci. Ohlađeni i udaljeni se napiju i počine stvari koje nisu htjli, a posle j nema kajanja. U većini slučajeva u mojoj okolini ovakvi odluče da to ne kažu ili da lažu o tome.  Oni to vide kao pozitivnu laž. „Ne želim da mi jedna sitna, nepromišljena prevara uništi brak, pa ja volim svoju ženu“. Ja to ne vidim kao pozitivnu laž. Iz mog ugla svako treba da odgovara za svoja djela. Jesi li uradio to? Jesi. Pa stisni ih sada i priznaj, i živi sa tim posledicama. Ona ima pravo da zna, pa neka oprosti, vrati oko za oko ili neka ode.

Kako da odredimo gdje počinje pozitivna, a gdje negativna laž, kada je očigledno da nemamo svi isto gledište i da ne razmišljamo na isti način. Pa ljudi smo, i normalno je da nismo svi isti. Možda je najbolje da uopšte ne lažemo, pa nećemo imati dilemu gdje početi, a gdje završiti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s