Ja frizerka

Kao mala voljela sam da provodim vrijeme u vrtiću. Moj vrtić je bio na spratu, u prizemlju su bili neki lokali. Ulaz je bio prizemni i tu se nalazio hol, gdje nas je dočekivala jedna teta, a zatim stepenice L oblika koje su vodile do sprata i prostorija za boravak. Sve prostorije su vodile na ogromnu terasu (koja možda nije toliko ogromna, koliko smo mi bili maleni), gdje su nas tete puštale da se igramo u toplim danima. Svi smo imali svoje ormariće. Kreveti su se izvlačili iz nekih ormara (bili su na rasklapanje debljine oko 5,6 cm). Kući sam htjela da idem samo kada tata dođe po mene. Prozivali su nas na razglas kada roditelj dođe. Svaki put kada bih sa vrha stepenica vidjela svoju majku kako stoji, vratila bih se unutra u rekla vaspitačici da su pogrešno prozvali. Stvar je bila samo u barbi sličicama i životinjskom carstvu, mama ih nije kupovala, a tata jeste.

Moj brat je takođe išao u vrtić, kao i moja rodica. Brat je bio stariji tri godine, a ona mlađa dvije godine. Tako je moj brat sa sedam godina krenuo u školu. I sve je bilo dobro do ljetnjeg raspusta. On u školu, nas dvije u vrtić. Onda je nastao problem nazvan „A šta da on radi sam u kući tri mjeseca?“, da nikome nije palo na pamet da ga pošalje na selo kod babe i dede. Tako sam ja privremeno ispisana iz vrtića, a i moja rodica. I svi zajedno smo ostajali kod kuće. Pravila su glasila: zamračite sve i upalite svijetlo da neko ne skuži da ste sami u kući, nikome ne otvarajte vrata, nemojte biti glasni i nemojte se tući.

Čitam ja ovih dana knjigu o bebama, učenju i inteligenciji, gdje tvrde da bebe i mala djeca ne žele da se igraju, nego da uče. Da djeca žele da postanu vi (odrasla osoba). To me vrati malo u prošlost i na ova događanja, i shvatim da tu ima istine. Naša ostajanja su se svodila na to da ja želim da serviram jelo, operem suđe, obrišem prašinu. Često sam govorila, ajde da se igramo tate i mame, a djete je moja rodica. Igračke me nisu posebno zanimale, a ni tv (he is the one se emitovao uveče). Međutim, jednog dana sam poželila da ne budem tata i mama, nego da imam pravi posao, pa sam pogledala rodicu i rekla joj „Šiške ti idu malo u oči. Hajde da se igramo frizera.“. Ona koja je imala samo tri godine je rekla „Hajde, a kako?“, „Fino. Prvo ću ja tebe šišati, pa ti mene.“. Uzela sam makaze, a kako je već bila ošišana na „mušku“, mogla sam samo šiške da joj sredim tj. to što joj ide u oči. Ne mogu da opišem jasno da li su više ličile na obrnuti trougao ili je praznio dio ličio na oblik srca, uglavno dio oko očiju sam joj dobro usjekla, da joj ne preraste brzo, a dio između obrva nikako. Imala je frizuru današnjeg vremena u 90tim. Kada je stala na ogledalo počela je da plače ili bolje rečeno da vrišti. Svjesna problema koji sam napravila rekla sam joj da smo završili sa igrom, tako da sam ja izbjegla šišanje. Ne sjećam se gdje je bio moj brat i zašto nas kao stariji i odgovorniji nije pazio, ali se sjećam da rodica više nije ostajala sa nama.

Taj događaj mi ostao urezan u sjećanje, iako sam imala samo pet godina. Kada se god sjetim toga, baš se nasmijem. Ipak, danas me zaprepasti činjenica da su nas ostavljali same u kući, pored svih aparata na struju, pored činjenice da nismo imali telefon, pored svih predmeta koji nisu za igru (npr. te makaze). Hvala na povjerenju, ali niste trebali. Ima tu istine da želimo da učimo i budemo odrasli, ali to ne znači da smo odrasli, nego da trebalo odraslu osobu da nam pomogne da to postignemo.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s