Balkanski sindrom

Već dugo hoću da načnem ovu temu, o nekim nepisanim pravilima ponašanja kod naših naroda. Krenuću sa prvim „sindromom“, iako se ne izvaja kao prvi,  nije zastupljeniji od ostalih, ali se u zadnje vrijeme provlači dosta tema o njemu, pa je zato odabran kao prvi.

I Balkanski Sindrom – „Da ne pukne bruka“

shame-799097_640

Od malih nogu slušamo roditelje „Nemoj da me brukaš“, „To je sramota“, „Treba da se stidiš toga“ itd. Za neke stvari imaju pravu, ali kod većine se radi o stvaranju zabrana i ukidanju slobode. To su pretežno stvari „Sjedi tamo i ćuti, nemoj da me brukaš pred ljudima.“, „Nemoj da vrištiš i da me sramotiš.“, „Nemoj da plačeš, pa i druga djeca padaju. Sramota je plakati.“, što nas dovodi do toga da se plašimo da izrazimo svoje mišljenje, da se plašimo da pokažemo emocije, i da se plašimo da radimo bilo šta drugačije od drugih, jer to je sramota. Kasnije to prerasta u zabrane gdje se cijeni mišljenje „sela“ odnosno komšija. „Nemoj da neko vidi da piješ kafu, pa šta će pomisliti ljudi o meni.“, „Ne drži se sa momkom za ruku na javnom mjestu, može te neko vidjeti.“, što nam stvori neki iskrivljen sistem vrijednosti, gdje nas uče da se stidimo da budemo ono što jesmo, nego treba da lažemo, ne pijem, ne pušim, nemam momka (iako se sa njim krijem po ćoškovima) i sl.

Dok se okrenemo uhvaćeni smo u začarani krug bruke i sramote. I više ne znamo ni šta je sramota, ni šta treba da kažemo, a šta da prećutimo, pa ćutimo, jer bolje da ćutimo, nego da se obrukamo. Pa tako je kod nas postalo sramota oblačiti se drugačije, izaći raščupan iz kuće, reći da ideš kod ginekologa na pregled, reći da imaš pokvaren zub, pomenuti da si se posvađao sa nekim, pa bolje da to sakrijemo i stavimo maske pri izlasku iz kuće. Tako svi imamo savršene živote i izbjegavamo osuđivanje drugih. A mi baš znamo da osuđujemo, u toj mjeri, da osudimo i označimo kao pogrešno sve ono što nije standardno. Bilo da se radi o stilu života (jer sramota  je da je ona djveojka sa trideset godina), o ishrani (to što neko jede zdravu hranu je samo stvar pre***avanja) ili u zadnje vrijeme o izboru modernih imena za bebu (čuj Zoi, pa to je baš strano i ne ide uz naša prezimena).

To osuđivanje idi toliko daleko, da smo počeli da se stidimo i momenata u kojima smo žrtve. Više niko ne smije da kaže da je prevaren, jer pući će bruka i on će biti rogonja ili ona naivna jadnica. Prevaranti će se izvući, njih skoro da niko neće ni pomenuti, a onaj prevareni će od sramote morati da se povuče u kuću ne neko vrijeme. Ipak je pukla bruka, pa sada ne može na ulicu, jer ljudi će uputiti taj osuđivačko sažaljivi pogled. Ili da odemo korak dalje – silovanja. Sjećam se kada sam imala oko 18 godina i kada je 17o godišnjakinju iz moje škole silovao muškarac od 50+, mama je sa komšinicama komentarisala „Ona je sada obilježena za cijeli život“. Pa kako je moguće izgovoriti takvu rečenicu, u kojoj zvuči kao da je ona kriva, što je neko zgrabio i vezao u podrumu. Pa nije ni čudo što žrtve odluče da ćute, kada od okoline umjesto razumjevanja i pomoći da to prebrode, dobiju jedno veliko obilježavanje „to će te pratiti cijeli život“, koji nikada neće biti normalan.  I na kraju uzmimo najaktuelniju temu u zadnje vrijeme – zlostavljanje u porodici. Kada je već kasno čujemo pitanja „Zašto je toliko ćutala?“, „Zašto nije nikome rekla?“. Baš zato, da ne sluša osuđivačka pitanja, da ne gleda sažaljive poglede, da ne trpi zlostavljanje okoline. Jer to vjerovatno krene jednom sa izvini neću više, a drugi put osjećaju sramotu i stide se i plaše se osuda. Baš zato, da ne pukne bruka, da ne osjećaju sram pred narodom (lakše je da ga osjećaju sami sa sobom), da ne gledaju sažaljive poglede i iz straha da im niko neće pomoći (jer to je njihov problem i njihova sramota, a ne tuđa). Pa onda bolje da se ćuti, i trpi.

Bolje tako, nego da nas osuđuju, a mi da se crvenimo, brukamo, stidimo, jer se nismo počešljali zato što smo žurili, jer nismo usisali kuću zato što nam se spavalo, jer smo djetetu dali neobično ime zato što se nama sviđa, jer želimo da odemo sami u bioskop zato što to volimo, jer nas varaju zato što su loši ljudi. Bolje tako, jer ko će trpiti sve te poglede. Bolje tako, jer ni sami više ne znamo da razlikujemo bruku i sramotu, inače bi vidjeli da je upravo to naša bruka i sramota, ne bi osuđivali, nego bi saosjećali. Ipak je bolje tako, nego da punke bruka.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s